Imali smo po šest godina i osim što nam je bila čast biti na usluzi tim opakim, zagriženim, žučnim zidarima koji, dok žongliraju ciglama i smečuju fanglom malter, ne filozofiraju isprazno, već samo, kad se stiša buka mješalice, govore iz dubine životnog iskustva, računali smo i da ćemo one preostale kapi u flašama nageti za kućom i tako izgubiti nevinost. Prelili smo tekućinu iz četiri pive u jednu, Cule je digao flašu u zrak, Sunce je bljesnulo na kafenom staklu prošaranom pjegama maltera, a potom je nageo. Pa sam nageo i ja. Nikad ništa gore i neukusnije nisam probao, grimasa mi je potpuno izobličila lice. Cule je rekao: “Hajmo po pive.”
Pive smo kupili u granapu kod Rokija. Stajao je za pultom ispod Walderraminog postera, nasuprot WC-a u kojem je bučno klokotala voda. Ceker je bio uzak pa je Roki izvadio dvije flaše i stavio meni u kesu. Požurili smo nazad. Cule me upita: “Vidiš li ono brdo?” “Vidim”, odgovorio sam. “E, onoliko ti ja prdo.” Tada sam potrčao da me ne vidi majka s pivama u kesi, ali zapeh za to malo “brdo” i razbih flaše. Gejzir zašišta, zemlja proključa podamnom. “Šta ću sad, majko moja?”, zajadih. “Pusti majku, otišla je da stere veš, šta ćemo za pive?”, uzdahnu Cule. Naišao je blenatavi Riđi i rekao nam da su grla od flaša čitava, čepovi su još tu, ne bi bilo loše da vratimo što je ostalo, tj. grla i čepove, možda nam Roki da nove. Stajao sam kod Rokija u granapu i piskutavo mu, skoro kroz plač, iznio prijedlog. Roki, još uvijek naslonjen na pult, saslušao me bez prekidanja pa odgovorio kratko i jasno: “Mrš!”
Prošlo je mnogo godina od tada. Od onih gorkih zidarskih kapljica nisam probao alkohol, niti ga drugome kupovao. Završio sam medresu, mnoge vaktove kao hodža otklanjao, a, kada sam na jednom sijelu probao bezalkoholnu pivu, vratio mi se onaj odvratni okus iz djetinjstva i opori miris iz razbijenih flaša. Bezalkoholna je jednako loša kao i prava. A onda mi je jedan drug otkrio “nularicu” s voćnim aromama pa sam se prosto bio navukao. Recimo, breskva. Ni jabuka i ananas nisu loši. Relativno smo često pili nularice na našim sijelima, ne zamarajući se puno primjedbama o “mušebbihatima”, onome što nije ni halal ni haram, već je “sumnjivo”. Po toj bi logici čovjek morao odustati od mnogo čega. Šta u ovom konzumerističkom svijetu nije sumnjivo? Helem, ako piše nula onda je nula. S druge strane, nema dileme da tu ima svojevrsne psihopatologije. Zašto bi muslimani koristili neki napitak koji dijeli istu ambalažu s haramom? Kao da sjedimo u javnoj kući, ali se ne kurvamo, već igramo šaha. Psihoanaliza će nas dovesti do problema identifikacije. Valjda želimo ličiti na one opake, zagrižene, žučne tipove iz djetinjstva, a ne na mehke, nezanimljive, pobožne stare ljude s mevluda koji nas zamaraju besmislenim pitanjima. Želimo izgledati kao žestoki momci s filmova kojima je sve svejedno; želimo, napokon, biti “normalni”. Nadalje, odrasli smo misleći kako su kafanski tipovi opasni, a džamijski ljudi miševi-mekinjaši. Pijanica je dovitljiv i atraktivan; što je čovjek bolji čovjek ̶ to je dosadniji. To su ti mehanizmi. To su ti stereotipi. I, postoji treći stav koji zastupaju dosljedne bošnjačke pijanice prema kojem je nularica žalibože para.
E sad. Stajao sam prije nekoliko godina na kasi u jednom supermarketu i čekao da mi radnica naplati hljeb, deterdžent, pelene i dvije nularice. Nekih dvadeset metara dalje ugledah hadži Zejnila kako me ishaviješćeno gleda. Radio sam tada na radiju Bir (među starijim svijetom poznat i kao Bira), a hadžija Zejnil dolazio je i od svoje crkavice davao priloge za Bir koji je tih godina bio na aparatima. Šok u hadžijinim očima mogao se mjeriti samo s razočarenjem supruga koji uhvati ženu u zijanu. Bio je daleko i nije mogao vidjeti kako na flaši lijepo piše: 0%. Ali bio je dovoljno daleko i da bude siguran da su pive moje, a ne gospodina što je stajao iza mene. Znao sam da ako pomisli ili se uvjeri da sam se propio, svijet će mu se srušiti. Stajao je kao kip i pratio ko će uzeti pive. Artikli su klizili na traci prema kasi, a ja sam okrenuo leđa hadžiji i zaklonio flaše, kao hladne, besmislene leševe. Platio sam ukočeno kao da imam langetu na vratu, a pive stavio ispod jakne i krenuo ka izlazu praveći se da ga ne vidim. Tada je na mene naletila nekakva nabildana budaletina i pive su izletjele ispod jakne na pločnik. Razliše se u pjenušavom šištanju kao u ljeto osamdeset i osme. Ono 0% sada se definitivno nije moglo više vidjeti. Čitav supermarket – ne samo hadžija − okrenuo se prema meni. Zaštitar je dotrčao misleći da sam lopov. Objasnismo se nekako. Ali je hadžijin svijet bio srušen.
“Što ti to treba, budalo jedna?!”, čuo sam svoju samokoreću dušu. Tada sam spoznao, na svom obrazu i nepovratno, drevnu istinu da je piva, i kad nije alkohol, majka svih zala. Ušao sam u auto, pokisao, posramljen. Dajem kontakt i automatski na radiju zatrešta smušena ilahija s teferičkim sintisajzerom u pozadini. A onda neki tip apokaliptičnim glasom i pretjerano podebljanim ehom: “Radio Bir, Radio Bir…” A u mojoj glavi odjeknu: Radio Beer…
(piše: Samedin KADIĆ/ Faktor.ba/Stav)
